Davno je to bilo
u zemlji koje nema više
nešto je prekrilo vrijeme
nešto ljudi zaboraviše

Sjećam se sudbina mnogih
u gradu ispod Trebevića
ali Boško i Admira
to je već bila filmska priča

Oko njih su gorili dani
nisu ni imali šanse
al' teška vremena uvijek
donesu velike romanse

Nisu bili iz plemena istog
nit' su imali istoga Boga
al' imali su jedno drugo
i san o bjegu iz sveg' toga

Kažu da ljubav može
sva zla pobjediti
ali izgleda da čovjek ne zna
to oružje upotrebiti

Ma kakva Julija, kakav Romeo
niko se nije tako volio
i niko nikad neće
sve dok Miljacka voda teče

I pitaj se kad će još jednom
na svijetu malom, bijelom
da se dotaknu srca dva
i stave ljubav ispred zastava

To se ovdje događa često
postoji neki nevidljivi prag
koji pređeš i anđeo u tebi
odbaci krila i postane vrag

I pred snajperom na Vrbanja mostu
i pred ovim što sve najbolje znam
njih dvoje su stajali sami
na zadnjoj stanici svoga sna

Zato sjetite se njih
svi vi veliki i moćnih
što na retrovizoru umjesto u srcu
držite ljubav, vjeru, sveti lik

Zato sjetite se njih
ne smije biti vam svejedno
zar je nebo jedino mjesto
gdje možemo biti jedno
gdje možemo biti zajedno

Ma kakva Julija, kakav Romeo
niko se nije tako volio
i niko nikad neće
sve dok Miljacka voda teče

I pitaj se kad će još jednom
na svijetu malom, bijelom
da se dotaknu srca dva
i stave ljubav ispred zastava