Već dugo me puštaš gledat' niz pučinu,
i proklinjat' sreću koju more nosi.
Darujuć' mi puste i besane noći,
gdje mi tuga plete svud srebro po kosi.
Kapetane mój.

Znam, tebi je more prva ljubav bila,
a ja sam tek bljesak značila u mraku.
Da bih kad se magla ispred broda digla,
ostala k'o pjena na njegovom tragu.
Kapetane mój.

I starim tako sama od brod do broda,
u želji da te zagrlim, izljubim.
I ako dobro znadem da svakim te danom,
sa brazdom broda nepovratno gubim.

A kad se bez želja doma k meni vratiš,
toj posljednjoj luci, što te mirno čeka,
ni spaziti nećeš da uz tebe nije,
ona mlada žena već starica neka.
Kapetane mój.

I ako dobro znadem da svakim te danom,
sa brazdom broda nepovratno gubim.