Posljednja ulica, posljednji krov,
posljednja svjetla grada.
Stojim na raskršću tužna i sama,
i pitam se, kuda sada.

Želim da nadjem nekakav put,
koji će povest' me k tebi.
Htjela bih čuti opet tvoj smijeh,
kad te privinem k sebi.

O, teče, teče vrijeme,
i idu, i idu sati.
Nekome zaborav nose,
a netko vječno pati.

I teče, teče vrijeme,
i idu, idu sati.
Netko ne dodje nikada,
a netko se ipak vrati.

Dan prije rastanka bili smo tu,
sjećam se kao sada.
Rek'o si mirno: „Kad izgubiš sve,
ipak će ostati nada”.

Jer teče, teče vrijeme…