Ipak ne znaš ni sama kad,
nemir udje u život tvoj.
Odlazi on,
hladno ostavlja te samu.

Nijemo odlaziš ko poslušno pseto,
tiho, u svoj kut,
gušeći plač u grlu svom,
po prvi put, po prvi put, po prvi put.

Sve te odjednom plaši tad,
njegov pogled i njegov smijeh.
Javlja se strach,
drhćeš kao slomljen prut.

Zar u srcu koje voli još ima
mjesta i za smijeh u času
kad ostavlja se sve
po prvi put, po prvi put, po prvi put?

Pred njim budi se prošli svijet.
Dal' oživjet će skupa s nim
sjećanja ta
koja javljat će se svud?

Dal' će slabost nekog
slatkog trenutka (jača nego on),
ljubavi našoj nanijeti bol
po prvi put, po prvi put, po prvi put?