Idem s njim nijemo kroz grad.
Čini se - sve je ko nekad.
Al' osjećam u dubini srca svog,
da nije isti…
Njegove kretnje ja ne poznajem.

Korak taj, brži no prije,
stisak ruke ništa ne krije,
u očima koje volim, gdje je sjaj?
Taj sjaj nježan…
Sklonište moje oduvijek i zaklon mój?
Zar su to ruke što su me štitile?

Pratim njegov pogled,
al' ničeg se ne sjeća on,
ni stola, ni kavane,
a bila je drugi naš dom.

Kupuje mi pet karanfila,
zaboravlja da ne volim ih ja,
na trenutak čak šapnu drugo ime,
da protrnuh sva.

Pratim njegov korak,
on ide kamo i svi.
Ne zna više stazu
kojom smo šetali mi.

Nudi mi viski sa ledom,
a nikad nisam pila ja.
Nudi sve, a ne shvaća -
to što želim, da ne zna da mi da.

Idem s njim nijemo kroz grad.
Čini se - sve je ko nekad.
Al' osjećam u dubini srca svog,
da nije isti…
Njega ja više ne prepoznajem,
ne, čovjeka ovog ja ne poznajem.